Misli Izgubljenog Uma
24.03.2011., četvrtak
nekromancija
|
zbog riječi svoje muze (ta nije li ona oduvijek s njim tu?) sjeti se onoga što je bilo prije i srce mu zakuca jako možda jače nego bi trebalo gleda u svoje ruke prste tipke neke moderne pisaće mašine i zapravo želi staru onu bakinu Hermesicu na kojoj se igrao novinara kada je bio smotano malo šlampavo dijete i na kojoj je naučio tipkati gdje su sada ti prsti? |
14.06.2010., ponedjeljak
Tko smo?
|
Noć je i sa zvijezdama se bore oblaci. Stojim na balkonu, promatram Agram dok me miluje jedva primjetan lahor. Toplo je, ugodno. Odozgora mi namiguje Mizar, i ja mu mašem. Tišina. Ponoć je davno prošla, ulice su puste. Negdje tamo prođe pokoji automobil, izgubljen u noći. Mislim. Cogito ergo sum. Jesam. Gdje sam? Spokoj. Poželim skočiti. Poletjeti preko horizonta sada sakrivenog uspavanim kućama. Izdići se iznad oblaka, pronaći Lunu, plesati sa zvijezdama, izmjenjivati cjelove sa Stellom Polaris! Dodiruju me nježni Zefirovi prsti. Zatvaram oči. Kapci su mi teški, sneni. Iza kapaka plutaju sjene, igraju se. Tko sam? Sâm sam. Sâm na cijeloj planeti, sâm u Solarnom sistemu i sâm na Mliječnoj stazi. Pruži mi ruku. Vodi me na mjesta koja ne znam. Poljubi me... Poljubi me nježno, strasno. Ostavi mi trag na obrazu, neka gori. Upiši svoje ime u stijenke moga srca. Neka naše duše budu poput jedne. Tko si? Kapi kiše padaju s nebesa. Svaka nosi po jednu poruku. Jednu za mene, jednu za tebe. Hoćemo li ikada pronaći svoju kap? I, ako je nađemo, hoćemo li znati pročitati pismo bogova? Pružam ruku i po dlanu mi plešu suze oblaka. Nježno me udaraju i bude. Bude? Zar spavam? Niti jedna ne nosi poruku za mene. Tko smo? |
06.03.2010., subota
|
Noć je, i Anđeoskoj u tišini tražim riječi Da izrazim misao o tebi Koju volim. Nisam pjesnik Da napišem ti pjesan o ljubavi, I opčaram ti srce riječima Koje voliš. Nisam slikar Da naslikam ti ljubav na platno, I poklonim ti boje Koje voliš. Samo sam ja I dati mogu samo sebe, Tebi, jedina moja, Koju volim. |
01.01.2010., petak
Sretna Nova godina (v2.0.1.0.)
|
* gamerima, geekovima, nerdovima, freakovima, gremlinima, noobovima, leetovima, dweebovima. * anarhistima, kapitalistima, komunistima, socijalistima, demokratima, liberalcima, dešnjacima, ljevacima, boljševicima, anarho-sindikalistima. * pljačkašima, ubojicama, silovateljima, propalicama, prosjacima, kurvama, žigolima, narkomanima, pijanicama, pedofilima, pederima, lezbama. *nima koji jednim pogledom mijenjaju osobu iz korjena. * samohranim majkama i očevima koji se godinama bore da njihovo dijete odraste u normalnoga čovjeka, a i starijoj braći/sestrama koji se trude isto postići sa mlađom braćom/sestrama. * svim neuspjelim abortusima, djeci začetoj u silovanjima, djeci začetoj zbog puknutog jeftinog kondoma, svima rođenima po mračnim krajevima ulica, lokvama, šupama, šumama, parkovima, skalinima, orgijama, partyjima, štalama. * onima koji kad pogledaju oblake vide milijun različitih oblika, koji pri jednom pogledu na zvjezdano nebo vide „Rogatog nosonju“, „Bocu“ ili „Komad pizze“. * ljudima koji cijeli život provedu u jednome poluraspadnutome odijelu, jer nemaju novca da si kupe novi. * šumarima, borcima za prava životinja, anti-GMO-vcima, poljoprivrednicima, ribarima, lovcima * onima koji rade crtiće ^^ * onima koji vole gledat crtiće ^^ * svima koje poznam. I onima koje nepoznam. * onima na koje nitko ne misli, koji su ostavljeni po sirotištima, staračkim domovima, zapuštenim grobljima, raspadnutim kućama, polunapuštenim selima. * mojim prijateljima, posebno onima kojima sam i ja prijatelj. * mojoj najdražoj provampirici koju volim više nego samoga sebe. * kršćanima, muslimanima, budistima, hinduistima, židovima, paganima, wiccanima, sotonistima, zoroastristima, taoistima, totemistima, animistima, judaistima, jehovinim svjedocima, panteistima, naturalistima, unitaristima, agnosticima, ateistima, kabalistima. * onima čiji su bližnji poginuli u ratovima, automobilskim nesrećama, eksplozijama plina, eksplozijama zaostalih mina, tsunamijima, potresima, požarima, odronima stijenja, snježnim lavinama, padovima s litica, padovima aviona, potapanjima brodova, poplavama, tornadima. * onima koji slušaju narodnjake, rap, tehno, cajke, pop, rock, punk, dance, trance, house, country, emoovcima, alternativcima, metalcima (uključujuči blackere, deathere, gotičare, powerovce, speedovce, trashere, heavyjevce, symphonicovce, melodicovce, vikingovce), cyber-gotičarima, industrialcima, experimentalcima, rivetheadima, raverima. * nadobudnim piscima, pjesnicima, slikarima, skladateljima, kiparima. * onima čije oči još uvijek sjaje djetinjim sjajem. * onima koji se smiju na loše viceve, šale upućene njima samima, dobre viceve, koji se uvijek smiju, čak i kada za to naizgled nemaju razloga. * jednoj maloj wješštici i isto tako jednoj maloj drijadi koje mi jako puno znače iako to vjerojatno ni ne znaju. * vozačima autobusa, taxistima, čistačima, prodavačima, konobarima, kuharima, knjižničarima, programerima, bankarima, muriji, carinicima, sportašima, domaćicama, fizikalcima, doktorima, zubarima. * svima koji su pročitali ovaj post. |
04.12.2009., petak
Tempus fugit
|
oblaci su teški i pritišću svojim sivilom razmazanim preko neba doći će kiša i bijeli snijeg prekrit će krovove ovog prljavog grada i proći će kiša i otopit će se snijeg i vrijeme će odmicati sve brže i brže a mi ćemo biti i promatrati stariti i nestati i nije nas briga |
24.10.2009., subota
Lopov
|
noć je i vani pada kiša. na radiju svira jazz i vino me grli. kradem Bukowskog i smijem se samome sebi i svima. |
03.08.2009., ponedjeljak
Lunin put
|
Na klupi sjedi mladić. Iza njegovih leđa prolaze automobili, no on ih ne primjećuje. Ispred njega, morsko prostranstvo u tamnoj noći. Kao u transu, pogled mu je prikovan za igru mjesečine na valovima. Poput tisuća krijesnica sa Lune, svjetleće točkice iskre se i plešu, pojavljujući se i nestajući u skladu i harmoniji kakvu nikada nije vidio. Ili nije dovoljno obraćao pažnju. Sjedi, sam u svom svijetu, bez sluha, bez njuha, bez opipa. Kao da je na njemu sve mrtvo, osim očiju koje upijaju sliku, želeći je držati zauvijek. Čini mu se kao da bi mogao hodati po tom morskom putu od mjesečine. Pita se gdje bi stigao ukoliko bi se uputio njime. Što je na kraju Luninog puta? Pita se... Zatvara oči. Ustaje, uzima zalet, i skače preko ograde. Pada sve dublje i dublje. Širi ruke, i odjednom leti kao ptica. Leti iznad puta satkanog od rasplesanih točkica mjesečine koje poskakuju na vrhovima valova. Nježno se spušta, stopala mu dodiruju površinu mora. Osjeća prijateljsku hladnoću mjesečine. Polako, korak po korak, kreće se prema kraju puta. U daljini vidi svjetleće stepenice, kao satkane od paučine. Približivši se, primjećuje da vode do Lune. Na tren zastaje, no odmah kreće dalje. Želi vidjeti što ga čeka na kraju. Penje se, sve više i više, dok grad ispod njega nije tek jedno malo svjetlo među tisućama drugih na tamnoj površini Geje. Nastavlja se uspinjati, sve dok napokon ne dosegne Lunu. Osvrće se. U daljini vidi klupu. Polako kreće prema njoj. Sjeda na nju i promatra oko sebe. U daljini vidi Geju, sa bijelim oblacima koji polako kruže iznad kontinenata i oceana. Obuzima ga mir, duboko udiše svježi zrak i smije se. Otvara oči. Gleda na sat. Kasno je. Ustaje i kreće prema kući. Pokraj njega prolaze automobili, i on se vraća u svijet u kojem Lunin put ne postoji. Sutra... Sutra će opet putovati na Lunu.  |
26.07.2009., nedjelja
|
Kroza šume i doline Na vjetru se pjesma vije: Note plete jarconogi Na fruli od drva mlada. Pjesma zvonka svud se širi, Ptice mukom umuknule, Slušat stale, sve se čude: Od njih svirat ko zna bolje? A na stijeni, usred šume, Faun jedan ponositi Svirat stao pjesme stare: Kopito mu ritam lupa, Kozjim repom sjetno maše, Pjesmom zove drevne dane. |
16.07.2009., četvrtak
|
Zatvori oči i udahni Miris što se gradom širi; Noć već tiho pozdrav ljubi, Dok duh sanja u samoći. Poput voodoo ritma noći Srce bubnja tempo presto; Snovi ludi umom lete: Bakhov to je manifesto. Luna s neba modrog gleda Svjetla grada koji spava Pod tišine zagrljajem, Cjelov šalje Nisijada Bogu vinom opijenom; Bakhu svoje misli dajem. |
28.06.2009., nedjelja
The Harlequin
|
There was a man, long time ago; Obnoxious he was, yet not unloved. Wherever he'd go, he would be laughed; For what he'd do, or what he was alike. No soul alive, ho'ever hard it tried, Could see through veil of deceptive lies This spawn of taunt entwined around him; For seduction was his closest friend. Through day and night he walked alone On path of lies he spread abroad, With bogus grin upon his face; And deep inside he knew the truth That once the mask shall fall and break: 'Cause that what's false can't live too long. |
